Tko će Zaostrog iznijeti iz mraka?

Dragi čitatelji, sugrađanke i sugrađani, pišem vam ove riječi u želji da se probudite i otvorite oči koje već dugo ili spavaju ili ne žele vidjeti sve užase koji ih okružuju. Pišem ove redove jer me već godinama boli srce kada gledam Zaostrog kako tone, potpuno nestaje u ovom svehrvatskom sivilu. Ne mogu ovo više gledati, jer jedan od bisera Makarske rivijere se gasi i nestaje zbog nesposobnosti ljudi koji ga vode. Možda bi manje boljelo kada bi se netko za njega borio, ali ne, svi šute i gledaju, utopljeni u kolektivnu apatiju. Živite li vi mještani i vlasnici vikendica od tog Zaostroga i njegovih ljepota? Pa svojom nezainteresiranošću pilate granu na kojoj sjedite. Prirodne ljepote su jedini adut što mu je i ostao, a sada, evo ostaje i bez njih.

Dabrova brana ide dalje

Nije li Vas, ljude na vlasti iti malo sram kada prođete pustim i prljavim ulicama, razrušenim i unakaženim plažama? Možete li se pogledati u ogledalo i živjeti sa saznanjem da zbog Vaših uskogrudnih interesa malobrojni tinejdžeri jedva čekaju otići iz takve sredine? Pa naravno da Vas nije sram, jer već godinama tako radite.Ma sve smo Vaše užasne i financijski upitne projekte do sada istrpjeli i šutke gledali. Sjećam se prije dosta godina kada ste onaj  mali mol htjeli povećati, napraviti ne znam ni ja kakvu velebnu građevinu od njega. A što ste napravili? Zatrpali njega i okolno podmorje zemljom i kamenom i sve to zazidali s dva paralelna zida i ostavili nedovršeno, nakaradno i već godinama za život opasno. Je li Vas sram zbog toga? Naravno da nije.

Projekt dabrove brane

Nekada je ovdje bila plaža

Evo posljednjih dana svjedoci smo Vašeg novog velebnog projekta zbog kojeg i pišem ovaj apel. Po svemu sudeći Vaš novi projekt, kojem sam dao ime Dabrova brana 2013. , krenuo je bez studije o utjecaju na pomorsko dobro. Naime, pustili ste da plaža čiji su se zidovi urušili pod olujnim jugom još tamo u desetom mjesecu stoji tri mjeseca tako unakažena. Onda kada čovjek pomisli da će se doći s dobrim rješenjem i konačnim uređenjem već godinama loše plaže, Vi opet iznenadite. Neugodno naravno. Ma zaista se čudim zašto su radovi krenuli u petak popodne, mogli ste i u srijedu jer nema straha od inspekcijskog nadzora, mještani su ionako nezainteresirani i puštaju Vas u rušilačkim pohodima. No, očito Vam netko i leđa dobro čuva. Kamioni i bageri bez ikakvog smisla zatrpavaju nekada prekrasnu plažu nikakvom zemljom i ne samo da uništavaju nju, već i podmorje. Kako se vidi na slikama more je u ovim trenucima čišće tamo negdje kraj neke rafinerije. I malo dijete u vrtiću zna da će moru trebati godine i godine da oblikuje svo to kamenje što ste sasuli u njega. Izgledno je kako će nam se ovogodišnji gosti kupati u čizmama. Je li Vas sram zbog toga? Naravno da nije.

Uzaludan trud zaostroške mladosti

Sjećam se zaostroške mladosti prošlog ljeta, koja je u pet ujutro u centru mjesta lopatala i ravnala zemlju kako bi došli Vaši ljudi da urede tu površinu od dvadesetak kvadrata i posade cvijeće. Gosti su otišli, ljeto je prošlo, jesen je prošla, kraj je prvog mjeseca, nitko ne dolazi. Priča o Godotu zvuči smiješno pokraj ove. Je li Vas sram zbog toga? Naravno da nije.

Maleni primjer zapuštenosti

Sjećam se i s tugom gledam velebni projekt šetnice između Podace i Zaostroga koji ste krenuli raditi i naravno, okončali ste ga katastrofalno. Ne samo da šetnica nije završena, već je obližnja magistrala potkopana, cesta je skliznula, a sve je rezultiralo milijunskom višemjesečnom sanacijom. Možda će moji unuci jednog dana tu bezbrižno šetati, ali ja očito neću. Je li Vas sram zbog toga? Naravno da nije.

Turističko mjesto bez uređenog wc-a, bankomata, doktora, ljekarne…

Je li ovo Mediteran kakav je nekada bio?

Prisjećam se i redovno, na svakom koraku vidim svu bijedu koju ostavljate za sobom, jer Vaš nemar je poput kakvog tornada. Ne trebaju nam američke oluje kada imamo Vas. Kako drugačije da čovjek gleda na turističko mjesto bez uređenog javnog wc-a, s jednom svlačionicom i jednim tušem (bez napravljenog odvoda) na plaži s par tisuća ljudi? Nakon što ste završili kanalizaciju, ljudi su ceste morali cementirati sami, jer u Vašim smjesama od cementa nije bilo ni c. No hajde, par godina poslije počastili ste nas asfaltom. Hvala Vam na tome i hvala Franji Josipu koji je izgradio veliki mol u Zaostrogu, koji se stoljećima dobro držao, a Vi ga eto zajedno s portom (lučicom) puštate da stoji na rubu propasti. Mjesto s 80% staraca nema doktora barem jedan put tjedno, nema ljekarne. Turističko je ovo mjesto u kojem nema bankomata. Otiđite ako niste, prošetajte Zaostrogom, imate što i vidjeti. Deseci borova malobrojnim mještanima i ljeti turistima prijete nagnuti nad glavama. Ozbiljno razmišljam da na ljeto krenem s prodajom kaciga. Je li Vas sram? Naravno da nije.

Samo Sunce nije napustilo Zaostrog

Svi smo uvjereni kako živimo u normalnoj i demokratskoj državi, a shodno tomu sve bi trebalo biti transparetno i vidljivo. Pa nisu žitelji Zaostroga ovce za šišanje kojima se šalju računi za neobavljene komunalne poslove svake vrste. Imaju svi ti ljudi, ako ne pravo odlučivanja, onda barem pravo da znaju i iskažu svoje protivljenje o poslovima kao što je Dabrova brana 2013. Zapuštenost, bijeda, praznina, raspadanje, samo su neki od izraza kojima bih mogao opisati situaciju. Što imamo? Sunce, more, pokoju prirodnu ljepotu. Vidi nas kako smo moćni, imamo more, izađe nam Sunce. Ne znam koliko ste upoznati Vi vladajući i takozvani zaljubljenici u Zaostrog, ali i ostatku planeta redovito izlazi Sunce.

Ovakvo nešto vrijedno je borbe

Dragi moji sugrađani, ovo mjesto, ovaj Zaostrog primjer je lijepe naše opljačkane mile u malom. Ne pljačka samo onaj koji krade, već i oni koji su plaćeni da nešto rade, a ne rade ništa. Mjesto je ovo bez budućnosti i bez plana, a živo je još uvijek samo zbog činjenice da su ga neki drugi ljudi iz davnih vremena učinili dovoljno jakim da preživi sve prirodne katastrofe, osim ove najveće, ljudske. Probudite se, otvorite oči i progledajte, jer ovo je jedna velika istina koju svi znaju, ali nitko je ne govori. Nemojte dopustiti da vaša mjesta koja volite propadaju kao ovaj nesretni Zaostrog, borite se za njih!

Studiranje s one strane Jadrana

Matej Sunara mladi je splitski student koji je spletom okolnosti nakon završene tri godine studija novinarstva u Zagrebu odlučio otići u Italiju u potrazi za novim životnim izazovima. U Rimu je upisao studij komunikacija pri Salezijansko Papinskom sveučilištu. Sunara je mnogim zagrebačkim studentima ostao u lijepom sjećanju, a posebno se istaknuo svojim veselim duhom i aktivnim humanitarnim djelovanjem. I prije nego što je počeo razgovor preko žice ispalio je kao iz topa: ” Pa ne možeš vjerovat koliko Talijana ne zna za Hrvatsku, ali na spomen nogometnog kluba Hajduk svi eto shvate o kojoj je zemlji riječ”. Zašto je jedan od najuspješnijih studenata novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu odlučio otići iz Hrvatske, jesu li talijanski fakulteti bolji od hrvatskih, što njegova djevojka misli o odlasku s one strane Jadrane? Samo su neka od pitanja na koje ćete pronaći odgovore u velikom razgovoru s mladom nadom hrvatskog novinarstva.

Matej Sunara

Matej, već si nešto manje od pola godine u Rimu, kako protječu prvi mjeseci tvoje talijanske priče?

Protječu u radnoj atmosferi, ispiti se približavaju i obaveza je sve više. Teško se vratiti u rimsku kolotečinu nakon dvotjednog lampanja po Splitu jer život u Rimu zahtjeva mnogo energije. Za prve mjesece boravka mogu reći samo lijepe stvari, grad je prekrasan, ljudi na fakultetu su dobri i srdačni, sredio sam smještaj i financije i polako počinjem savladavati jezik. Fakultet je poprilično zahtjevan, ali profesori se trude pomoći nama strancima.

Vjerujem kako nije bilo jednostavno otići, s kojim problemima si se do sada sretao?

Lagao bih kad bih rekao da problema nije bilo. Prvi mjesec i pol je bio jako težak. Smještaj mi je bio u jednoj sobici sat vremena udaljen od fakulteta, bez cimera, bez interneta, jezik sam učio više godina prije, ali nisam znao da Talijani zaista tako brzo pričaju. Mislio sam da je to samo na televiziji tako, ali televizija je mila majka za ovo jer uživo pričaju brzo, a još i na dijalektu. Financija u Rimu nikad dosta. Dovoljno je reći podatak da je mjesečni iznos moje stanarine dovoljan za mjesec i pol dana luksuznog života u Zagrebu (novi dom+dva dobra izlaska). Iduća poteškoća je bio sam fakultet jer se sva predavanja i praksa radi na talijanskom. Talijani govore engleski poprilično loše, što je zapravo dobra stvar jer si priseljen govoriti talijanski. Kad sam došao u Italiju pomislio sam ajde barem im je hrana dobra jer su na meniju bili pašta (manistra), sir mozzarella i neko lagano meso, ali moram priznati da me gadno zavaralo jer se meni nije mijenjao do Božića. Proces prilagodbe bi bio mnogo teži da nije bilo mojih Hrvata na faksu koji su me dobro uputili i pomogli mi da stanem na noge. Pronašao sam stan u blizini faksa s još dvojicom Talijana, prve kolokvije sam položio, našao sam honorarni posao kao trener odbojke za cure, jezik sam odlično savladao tako da ne mogu reći da se nisam snašao, ali vjerujte mi mnogo je živaca potrošeno na ovo.

Postoji li neka zanimljiva priča koju bi podijelio s čitateljima?

Jedna od ljepših stvari u Rimu se dogodila u studenome na dan oslobođenja naših generala. Već više godina izlazi hrvatski adresar u Rimu s podacima svih Hrvata koji tu žive i zahvaljujući njemu svi su Hrvati bili obaviješteni da se u 8 nalazimo na Piazza di Spagni u centru i da idemo u feštu. Na početku dana sam bio poprilično tužan što sam van domovine, ali sam te večeri osjetio jačinu i zajedništvo kao nikada do sad. Preko sto Hrvata lampalo je rimskim centrom do ranih jutarnjih sati.  Pjevalo se iz sveg glasa i Talijanima i njihovim policajcima nikako nije bilo jasno što se događa, ali nas to nije interesiralo. Kinezi su mislili da je to uobičajeno u Rimu i da smo mi zaposleni da zabavljamo ljude po ulicama.

Moja visina od 193 centimetra nije poznata na ovim prostorima i u nekim situacijama mi je neugodno kad vidim da ljudi bulje. Na prvu sam mislio da sam nepočešljan ili da mi je „otvorena butiga“, ali njima jednostavno ova visina nije pojmljiva. Jedno dijete u Vatikanu se rasplakalo i sakrilo iza majke kad me ugledalo ispred sebe.

Matej u humanitarnoj akciji za djecu iz doma u Brezovici

Kako si zapravo došao na ideju da otiđeš u Italiju?

Od 14. godine volontiram kao animator po salezijanskim župama, prvo u Splitu, a zatim i u Zagrebu.Velik dio svog života sam ostavio tamo radeći s mladima iz salezijanskih župa, a posljednje tri godine i kao formator-instruktor novih animatora. I tako smo jedne večeri prije godinu i pol sjedili i ispijali pivce moji veliki prijatelji salezijanac don Ivan Šibalić i salezijanski bogoslov Ivan Terze. Razgovarali smo o svemu pa tako i o mom fakultetu. Rekao sam im par stvari koje mi se nisu sviđale na tadašnjem faksu, a njih dvojica su onako ležerno dobacili: “Pa zašto ne odeš u Rim? Na našem salezijanskom sveučilištu postoji studij društvenih komunikacija koji je jako dobar i super bi se snašao.” Avanturističkom duhu kakav je moj nije trebalo dugo vremena da se uhvati posla i počne raspitivati. Malo po malo sve se posložilo i evo me tu u Rimu. Slobodno mogu upotrijebiti onu čudni su putovi Gospodnji jer nikako drugačije ne mogu opisati ovakav rasplet.

Što možeš reći o tvom novom studiju novinarstva?

Način na koji je organiziran fakultet je zaista učinkovit. Facoltà di Scienze della Comunicazione sociale je jedan od od šest fakulteta koje se nalaze na papinskom sveučilištu Università Pontificia Salesiana. Fakulteti stoje u krugu, a u centru je park i mjesto za druženje. U sklopu fakulteta je i velika sveučilišna kapelica, kazalište i jedna od trenutno najmodernijih knjižnica i učionica u Italiji. Sveučilište je organizirano tako da su ujutro u 8 i 45 započinju predavanja koja traju 45 minuta, postoji školsko zvono i veliki odmor kao u srednjoj školi. Od 1 do 3 je pauza za zajednički ručak i kavu, a popodne je praksa. To znači da si cijeli dan na fakultetu. Fakultet društvenih komunikacija mi se jako dopao jer osim novinarstva sadrži i ostale kolegije vezane uz komunikacije poput glazbe, kina i kazališta. Oprema na fakultetu je na visokom nivou. Postoji veliki tv studio, veliki radijski studio s četiri manje sale, tri informatičke učionice s preko 40 računala, veliko kazalište za predstave, a malo za dramske radionice i tako dalje. Ali najbolja stvar odd svega je što fakultet upisuje petnaestak osoba tako da profesori sa svakim rade individualno i svatko na raspolaganju ima dosta opreme i mjesta. Svi se međusobno poznajemo, držimo zajedno i pomažemo si i to je ono što me oduševilo i što mi je mnogo pomoglo. Lijepo je biti na fakultetu gdje nisi samo jedan od mnogih i gdje nisi samo brojka, već te svi zovu imenom. Također papinsko sveučilište zahtjeva i polaganje kolegija iz teologije što mi je dobro došlo jer me te stvari zanimaju i jer će mi koristiti u budućnosti.

Možeš li procijeniti koliko se razlikuje talijanski obrazovni sustav od hrvatskog?

Sustav na papinskom sveučilištu se poprilično razlikuje, ali razgovarajući s prijateljima sa Sapienze i ostalih fakulteta vidim da se situacija i sistem  ne razlikuje mnogo od našeg. No vidljiva je razlika što se tiče infrastrukture i opreme koja se koristi na fakultetima. Školstvo je i ovdje skupo i studenti i nemaju baš neke velike privilegije.

Kakav je općenito život u Italiji? Može li ga se usporediti s onim u Hrvatskoj?

Život u gradu koji ima više stanovnika od cijele Hrvatske je neusporediv sa životom u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu sam mislio da ljudi žive brzo i kaotično, ali ovo trebate vidjeti. Svi  su u priši (žurbi), svi trube, promet u kaosu, pješački prijelazi su samo mrto slovo na papiru. Slikovito rečeno; u Splitu kafići uvijek puni i ljudi sjede na kavi po dva sata, ćakulaju i čitaju novine, u Zagrebu sjednu, ali ne ćakulaju dvi ure i ne čitaju novine, a u Italiji uopće ne sjede nego piju s nogu i još moraš platiti stol ukoliko želiš sjesti.  Ta stvar svim Hrvatima ne može sjesti pa se ljudi čude kad mi sjednemo po sat vremena na kavu. Život u Italiji je jako skup i troškovi su mnogo veći nego li u Hrvtskoj. Što se tiče općenite situacije i u njih je velika kriza, nezaposlenost i ulice su pune beskućnika. Prosvjeduju svi živi, a i politička scena im nije ništa bolja od naše. U Splitu sam naučio izdržati brojne turiste ljeti, ali u Rimu je uvijek ljeto i grad je uvijek krcat turistima iz cijelog svijeta. Mislio sam da sam se u Zagrebu nagledao svega i svačega što u Splitu ne prolazi tako lako, ali sam došavši u Italiju shvatio da je to zapravo ništa naspram ovoga. Odlična stvar je klima i temparatura koja se ne spušta ispod nule i u najveću zimu,  snijeg padne svako 20 godina pa se nadam da će me zaobići. Ali imati mjesto poput Vatikana u susjedstvu briše sve gore navedene probleme.

Matej u radu na novom faksu

Žališ li što si otišao? Zašto?

Na početku sam žalio jer mi je bilo teško i falila mi je materina kužina, ekipa iz Splita, Sava i ekipa iz Zagreba. Teško je  s ičim usporediti život na Savi i ekipu iz Zagreba s kojom sam proživio zaista lijepe trenutke, ali jednu stvar sam naučio živeći u Zagrebu, a to je da za sreću nije potrebno mnogo i da se moramo naučiti radovati malim stvarima. Život je nepredvidiv i cijelo ljeto sam se borio s idejom otići ili ne otići jer nije bilo lako ostaviti sve lijepe uspomene iz Zagreba. Jedan od velikih problema mi je bio novac kojeg nije bilo jer roditelji nemaju posao, a na poslane mailove za stipendiju odgovora nije bilo.Na kraju ljeta me još zadesila jedna obiteljska tragedija i mislio sam da  za Rim šanse nema i da se vraćam u Zagreb. Nisam znao što ću pa sam jednostavno jednog dana u molitvi rekao: “Bože ti znaš što je najbolje za mene. Neka bude volja tvoja.” Ubrzo sam dobio mail s faksa da školarinu mogu platiti u tijeku godine u više rata. Odobreni su mi besplatni ručkovi u menzi. Kroz par dana su me zvali iz izdavačke kuće Verbum i ponudili mi malu pomoć, Salezijanska provincija se zauzela maksimalno i velikodušno mi pomogla financijski i s privremenim smještajem, a zazvonio je mobitel s pozivom iz poglavarstva grada Splita da su pronašli neka sredstva koja mi mogu pomoći. Pa sad ti ne odi u Rim. Jedino za čime još uvijek žalim je moja djevojka koju sam ostavio s one strane Jadrana, ali brzi su trajekti…

Da li bi nekome od hrvatskih studenata preporučio odlazak u inozemstvo? Zašto?

Svakako da bih im preporučio. Ne radi se samo o kvaliteti studija, već i o velikom životnom iskustvu života u inozemstvu.Kroz neko vrijeme uvidite što valja, a što ne valja u toj zemlji. Pokupite ono što vrijedi i prenesite to iskustvo svojim prijateljima u domovini.

Namjeravaš li ostati u Italiji nakon završenog studija? Kakvi su ti planovi za budućnost?

Prije su me pitali planiraš li se vraćati iz Zagreba u Split, a ja bih im često znao odgovoriti ovisi gdje nađem posao. No primjetio sam da bih naglo promijenio mišljenje i da nikakav posao nije igrao ulogu  kad bih vraćajući se u Split autobusom prošao kroz drugi kliški tunel i kad bi mi srce zaigralo vidjevši najljepši prizor na svitu, Split i okolicu ispred sebe. Iz Rima se kući vraćam brodom i moram vam priznati  da je kad se prođe čiovska punta osjećaj još ljepši i da je Split još ljepši gledajući ga s mora. Mislim da sam dovoljno jasan po pitanju ostanka u Italiji… Ali još je tu jedna bitna stavka uključena. Mislim da bi mi djevojka posidila kad bih joj nakon Zagreba i Rima rekao da se ja ipak ne vraćam u Split.

Što u konačnici poručuješ svojim vršnjacima?

Život je težak i nema osobe koja ne nosi svoj teški križ, ali ako se okružimo prijateljima i ako se međusobno pomognemo on gubi na težini. Ne volim patetiku, ali tužna je stvarnost da nas je život natjerao da mislimo samo na sebe, a ne na svoje bližnje. Gotovo uvijek nakon razgovora s ljudima o životu, problemima i raznim životnim iskustvima u misli mi zaluta jedna izreka našeg pape blaženog Ivana Pavla II. koju sam sto puta ponovio, a ona glasi: “Ne vjerujte ljudima koji nude laka rješenja, velike stvari dolaze uz žrtvu i odricanje!” (Solin, 1998.) Je li slučajnost što ju je izrekao baš u Hrvatskoj?

Ništa drugo za dodati već samo hrabro!

Tribina: Glavni urednici

Sinoć je u velikoj dvorani Novinarskog doma održana 3. Novinarska srijeda na temu glavnih urednika. HND kao organizator događaja u najavi je istaknuo da je ova tema odabrana kako bi se probalo odgovoriti na pitanja: tko su u Hrvatskoj glavni urednici medija, kako se oni biraju, koliko na njihov izbor utjecaja imaju sami novinari, jesu li oni prvi ljudi redakcija ili poslušnici uprava…. Glavni govornici tribine bili su glavna urednica T-portala, Alemka Lisinski, potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva, Slavica Lukić, bivši glavni urednik Vjesnika Krešimir Fijačko, bivši glavni urednik Vjesnika i Slobodne Dalmacije, Božidar Novak, bivši glavni urednik Večernjeg lista, Branko Tuđen, glavni urednik 24sata, Renato Ivanuš, glavni urednik lista 21.stoljeće, Borna Keserović, te profesorica na Fakultetu političkih znanosti, Gordana Vilović. Moderator tribine bio je novinar Večernjeg lista, Dražen Ćurić.

Sudionici tribine

Glavni urednici vodećih medija odbili doći

Moderator  je tribinu započeo s informacijom da je većina trenutno glavnih urednika u vodećim hrvatskim medijima je imala izgovor zbog čega se nisu pojavili na tribini. Tako su uz opravdanja među ostalima pozive odbili i glavni urednici Večernjeg, Jutarnjeg i Novog lista, RTL-a, te Nove TV. Sami sudionici tribine većinom su istaknuli kako su vjerojatno glavni razlozi odbijenice nelagoda od mogućih pitanja i suočavanja s novinarima. S druge strane Renato Ivanuš, glavni urednik 24sata istaknuo je kako možda uistinu imaju obaveza, ali da isto tako, svatko ima pravo izbora.

Hrvatsko novinarstvo je na samrtnoj postelji

Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta

U nastavku bilo je riječi o izboru glavnih urednika. Potpredsjednica HND-a istaknula je kako su oni više lojalni samo vlasnicima, a ne publici. Prema njenim riječima, glavni urednici se mijenjaju preko noći i upravo zbog toga se ne žele zamjeriti vlasnicima. Posljedica toga, kako kaže, je što su današnji glavni urednici uglavnom neiskusni ljudi. S druge strane, Alemka Lisinski istaknula je kako glavni urednik mora brinuti o svojim čitateljima, a uređivačku politiku kreirati zajedno s novinarima. Može se reći kako je moderator u određenim trenucima, svojim populističko-provokativnim pitanjima odveo tribinu u krivom smjeru, pa je povremeno došlo i do nešto žustrijih rasprava od kojih puna velika dvorana Novinarskog doma i nije imala što za čuti. Profesorica Fakulteta političkih znanosti, Gordana Vilović, kao i gđa Lukić je istaknula kako je Zakon o medijima dobar, ali ga je uistinu trebalo provesti. Prema njezinom mišljenju, situacija u Hrvatskoj puno je lošija nego u Europi, te kako kaže, naše novinarstvo je na samrtnoj postelji.

Najveći pritisak vršio je Ivić Pašalić

Najiskusniji među sudionicima tribine, Krešimir Fijačko i Branko Tuđen istaknuli su kako je i u prijašnjim vremenima znalo biti teško, radilo se pod pritiscima, a najviše u vrijeme rata, kada je na vlasti bio HDZ. Prema Fijačkovim riječima, u to vrijeme najveći pritisak vršio je Ivić Pašalić koji je redovito tražio da se neke stvari ne objavljuju. Kako je istaknuo, najmanje pritiska je bilo nakon 2001. odnosno u vrijeme vladavine koalicijske Vlade, a pogreške koje su oni tada radili, bile su plod njihovih krivih procjena.

Zajedničko fotografiranje sudionika tribine

Žustra rasprava, mlaki zaključci 

S vremenom je tribina otišla u potpuno krivom smjeru, pa se tako i raspravljalo o tome tko je zapravo vlasnik novog dnevnog lista 21. Stoljeće, da bi se tek na samom kraju u zaključnim riječima sudionika vratili na početnu temu, a to su glavni urednici. Nakon gotovo dva sata rasprave dojam je kako potpredsjednica HND-a, Slavica Lukić nije u potpunosti svima približila svoju ideju o tome kako novinari moraju birati glavnog urednika, a ne vlasnici. Činjenica je kako se većina sudionika na kraju složila i sa zaključnim riječima profesorice Vilović, a to je da vlasnici imenuju glavnog urednika, ali da se treba ostaviti mogućnost da se čuje i mišljenje novinara. Može se reći kako su se sinoć vodile žustre rasprave, ali nažalost bez ikakvih rezultata.

Da moj dom opet bude dom

Tramvajske stanice i zidovi prepuni su raznih oglasa kojima jako puno ljudi niti ne pridaje veliku pažnju, no jedan od njih ovih dana bio je apsolutno drugačiji. Bio je to sve samo ne oglas, već očajnički apel za pomoć. Obitelj Horvat nije imala drugog izbora nego da postavi oglase u nadi da će im se netko javiti i pomoći im u teškoj životnoj situaciji.  Njihov oglas vidjela su i dvojica studenata koji su odlučili da im moraju pomoći.  Jedan od njih je i potpisnik ovog teksta i njegov kolega, Matija Zupković.

Oglas Horvatovih

Životarenje uz 600 kuna socijalne pomoći 

Studentima nikada ne treba puno da djeluju, a još manje im je potrebno da se i organiziraju. Nakon što su vidjeli oglas, kontaktirali su obitelj Horvat i dogovorili posjetu u koju su otišli odmah sljedećeg dana. Već u prvoj posjeti vidjelo se da se radi o uistinu teškom socijalnom slučaju. Obitelj Horvat je mlađi bračni par (tridesetih godina) koji živi u malenom potkrovlju bez struje i vode na na Zagrebačkoj Trešnjevci uz samo 600 kuna socijalne pomoći mjesečno. Gospodin Horvat je nezaposlen i bolestan. Prije nekoliko mjeseci ostao je bez majke, nakon čega su i počeli problemi s živcem u njegovoj ruci koja više ne funkcionira normalno, zbog čega ne može pronaći normalan posao, već pretražuje smetlišta i skuplja sekundarne sirovine u potrazi za prihodima. Gospođa Horvat u krizi koja je zahvatila Hrvatsku ne može pronaći  posao,  a istaknula je kako je spremna raditi bilo što.

U razgovoru sa studentima pokazali su im i račune od struje koji su se do sada  popeli na velikih šest  tisuća kuna. Isto tako, obzirom da je ovaj maleni stan nasljeđen, a obitelj nema novca za ostavinsku raspravu, ne mogu ostvariti pravo na subvencioniranje dijela troškova režija od strane grada Zagreba. Mali stan u potkrovlju svjetlo vidi samo za vrijeme sunčanih dana u redovito oblačnom Zagrebu, pa se Horvatovi tako snalaze sa svijećama koliko mogu. Obitelji redovito pomaže i njihov susjed, gospodin Čavar, koji i sam teško živi, ali kako kaže, pomaže im koliko je u njegovoj moći.

Studenti ispred zgrade obitelji Horvat

Odaziv humanitaraca odličan ali samo na Facebooku

Nakon nekoliko dana studenti su kontaktirali svoje kolege, otvorili grupu na društvenoj mreži Facebook, preko koje se i odvijala većina komunikacije. Iako je prvotna reakcija i odaziv njihovih kolega bio izuzetno dobar, kasnije se pokazalo da je jako malo onih koji su spremni djelovati van okvira Interneta. Tako se još jednom pokazalo da su velika većina ljudi zapravo pasivni promatrači. Usprkos svim problemima i (ne)odazivom, akcija je uspjela. Prikupljeno je oko tisuću kuna u gotovini, nekoliko vreća s nekvarljivom hranom i namirnicama, te odjećom. Horvatovi su se u sms poruci još jednom zahvalili studentima i svim ljudima koji su im pomogli ublažiti njihovu nevolju.

Broj žiro računa u Privrednoj banci Zagreb na koji možete uplatiti novce za pomoć obitelji Horvat je:   2340009 – 3210624899 . Račun glasi na njihovog susjeda Dominika Domagoja Čavara, pa ukoliko imate želju uplatiti obitelji novce, nakon uplate ih kontaktirajte na 092 1898 097 ili 092 1895 380 , te im recite kako ste uplatili novce na susjedov račun.

Zagrebe dajemo ti krv

Jučer je u prostorijama plesne dvorane Studentskog doma Stjepan Radić održana akcija darivanja krvi. Organizator darivanja je bila Udruga studenata grada Splita. Iako je akcija prošle godine održana po prvi put pod geslom  Zagrebe dajemo ti krv, kako bi se pokazalo da ne postoji animozitet sjevera i juga kako ga se često prikazuje u medijima, ove godine je odlučeno da će akcija postati tradicionalna.

Specijalno vozilo za prijevoz donirane krvi
(Izvor: osobno vlasništvo)

91 prikupljena doza krvi 

Darivanje krvi započelo je u 11 sati ujutro u plesnoj dvorani doma na Savi, a akciju je provodilo osoblje Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu iz Petrove ulice u Zagrebu. Dvoje ljubaznih doktora i tri mlade medicinske sestre brinule su se da sve prođe u najboljemu redu. Od samog početka akcije stvorila se velika gužva na ulazu u dvoranu. Oni koji su upoznati s velikim redovima  u studentskim menzama na Savi znaju da je akcija bila uspješna, jer red za darivanje krvi bio je na trenutke veći nego red za ručak. Na samom događaju koji je objavljen na Facebook stranicama udruge prisustvovanje je potvrdilo oko 250 ljudi. Akcija je trajala od 11h do 15h, a darivanju krvi je pristupilo ukupno  126 osoba, od čega je prikupljena 91 doza krvi. Nažalost 33 ljudi nije ispunilo potrebne uvjete, neki su bili bolesni, neki na antibioticima, dok drugi jednostavno nisu imali dovoljan broj kilograma.

Potpredsjednica udruge Antea Britvić istaknula je:

Mi kao organizatori, splitski studenti s privremenom adresom u metropoli želimo na ovaj način iskazati zahvalnost gradu u kojem se školujemo tako što mu ovom simboličnom gestom darujemo vlastitu krv.

Pizza i piće za sve humanitarce

Darivatelji krvi
(Izvor:osobno vlasništvo)

Obzirom da su temeljiti pregledi doktorice prije samog darivanja oduzimali dosta vremena, ova brojka je zaista impresivna, jer još pedesetak ljudi nažalost nije uspjelo dati krv jer nije bilo vremena za to. Kako bi se zahvalili studentima na njihovoj gesti, članovi Udruge studenata grada Splita svakome od njih su darovali kupon za pizzu u obližnjem restoranu, te piće u jednom od kafića u blizini studentskog doma.  Oni koji su se željeli okrijepiti da dođu sebi, mogli su se pojesti nešto slatko ili se napiti soka. Međutim, zanimljiv je podatak da, iako je većini to bio prvi ili drugi put kako daruju krv, samo je jednoj curi pozlilo, te se onesvjestila, no ubrzo je došla svjesti s osmijehom na licu.

Predsjednik udruge studenata grada Splita, Luka Štambuk izrazio je zadovoljstvo što su ponovno uspjeli održati ovu akciju, te privući veliki broj studenata. Izrazio je nadu i želju za nastavkom suradnje sa Hrvatskim zavodom za transfuzijsku medicinu iz Petrove ulice u Zagrebu i u narednim godinama.

U razgovoru s nekoliko studenata moglo se zaključiti kako se većina njih odlučila darivati krv iz solidarnosti jer kako je rekla jedna od njih, nikada ne znamo što nas čeka, možda će baš sutra ova dragocjena tekućina  biti potrebna nekome od nas. Mnogi su darivanju pristupili po prvi put, te su poručili onima koji to još nisu napravili da to svakako učine, jer će učiniti dobro djelo, a sve što moraju uložiti je malo hrabrosti i desetak minuta vremena.

Ping Pong revolucija

Prvi hrvatski natječaj za posao preko Twittera

Prijave za posao preko telefona, pisma i drugih, sada već zastarjelih oblika komunikacije , lagano odlaze u prošlost. Najbolji dokaz pružila nam je specijalizirana agencija za komuniciranje na društvenim medijima,Ping Pong, koja je zainteresiranima omogućila da se za posao prijave preko društvene mreže Twitter. Sve što je bilo potrebno napraviti kako biste se prijavili na natječaj ili ako ste pak željeli  samo prisustvovati audiciji kandidata, bila je jednostavna prijava preko jedne objave s vašeg profila uz hashtag oznaku #PosaoUP,  koju je izradila sama agencija.

Kandidati ali i zainteresirani gosti prisustovali su sinoć u prostorijama agencije u Metalčevoj ulici sljedećem koraku audicije.  Oni koji su se prijavili za posao junior community managera  morali su održati prezentaciju o sebi i brendu kojeg bi željeli predstavljati, a sve to su morali napraviti u nekoliko minuta.  Iako malo postanete skeptični jer ispred zgrade nema oznake sjedišta agencije, tu je bilo ljubazno osoblje koje je sprovelo goste do samog mjesta događanja.  U jako lijepo uređenoj prostoriji našlo se četrdesetak mladih i ambicioznih ljudi koji su zaljubljenici u društvene mreže. Teško se moglo pronaći nekog starijeg od pedeset godina.

Mladi i ambiciozni

Kandidati su jedan za drugim prezentirali sebe i svoj dosadašnji rad, kao i brand koji bi željeli predstavljati. Iako se moglo očekivati ovako nešto, javilo se dosta neiskusnih kandidata s poprilično velikim ambicijima, neki od njih istaknuli su kako bi oni vodili neke od vodećih svjetskih brandova. Tako su neki istaknuli kako bi vodili brand Red Bulla, što je poprilično (budimo blagi) ambiciozan zadatak za osobe s takvim (ne)iskustvom.  No bilo je tu i ideja u sferi mogućega, od Franck kave s planom nagradne igre, hrane za pse, čokoladica Životinjsko Carstvo i slično.

Audiciji je kao promatrač prisustvovao i student prve godine diplomskog studija novinarstva i community manager jednog poznatog košarkaškog kluba, Matija Zupković. Zupković je istaknuo kako oni koji se žele baviti ovim poslom moraju razviti određene vještine iz  područja online marketinga, odnosa s javnošću i najviše, ophođenja s ljudima, korisnicima, te mušterijama onoga čega predstavljaju.

Ne može biti netko community manager ako se ne misli potpuno posvetiti tome i shvatiti taj posao ozbiljno, a ne kao usputno praćenje Facebooka i Twittera, a upravo ovakvo razmišljanje prevladava o ovome poslu, što je krivo.

Bilo je i onih koji su se samo došli družiti, upoznati ljude iz agencije za društvene medije, te ostale zaljubljenike u društvene mreže. Osim druženja nazočni su imali priliku proširiti svoja znanja i poznanstva, a kasnije uz prigodan catering, te Nintendo Wii se i zabaviti. Kandidati za mjesto junior community managera biti će obaviješteni o (ne)prolasku u idući krug putem e-maila.

Ostati ili otići?

U Kinu Forum u sklopu studentskog doma Stjepan Radić sinoć je održan okrugli stol na temu OSTATI ILI OTIĆI? Organizator ovog okruglog stola bila je Udruga studenata Imotske krajine (USIK). Iako su događaju prisustvovali brojni hrvatski uglednici, odaziv studenata na koje se ova tema direktno odnosi bio je relativno slab. U dvorani se okupilo svega pedesetak znatiželjnih studenata.

Sudionici okruglog stola
(Izvor:osobno vlasništvo)

Depresivna klima i promocija odlaska mladih štete državi

Kako su rekli sami organizatori, kao povod organiziranju ovog okruglog stola bile su sve veće poteškoće s kojima se susreću mladi u Republici Hrvatskoj, a depresivna klima  i promocija odlaska mladih iz Hrvatske, dugoročno štete državi.  Kao gosti predavači i sugovornici pojavili su se doc.dr.sc Mislav Ante Omazić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, dr. Slaven Letica, sociolog, kolumnist, publicist i sveučilišni profesor, pomoćnica ministra rada i mirovinskog sustava za tržište rada i zapošljavanje, gospođa Tatjana Dalić, te Ivo Kujundžić, novinar HRT-a, ekspert za hrvatske manjine i iseljeništvo. Moderatorica je bila novinarka HRT-a, Hloverka Novak Srzić.

Lijevo: Dr. Omazić, Desno: Dr. Letica
(Izvor:osobno vlasništvo)

Doktor Letica istaknuo je kako je u posljednje tri godine, gotovo šezdeset posto visokoobrazovanih mladih otišlo u inozemstvo, ali da upravo ti mladi moraju preuzeti rizik na sebe, jer samo oni mogu izvući ovu državu. U nastavku je Letica kritizirao vlast koju je nazvao autističnom, što nije najbolje primila pomoćnica ministra Tatjana Dalić. Profesor Omazić na problem nezaposlenosti mladih gleda ne kao problem koji je aktualan samo u Hrvatskoj, već u cijeloj Europi. Poslao je poruku onima koji su otišli da se vrate kao što se i on vratio, jer u današnje vrijeme to nije teško kao nekada.  Posebno je naglasio odgovornost medija koji šire negativnu atmosferu, pa tako prema njegovim podacima na jednu pozitivnu vijest idu trideset tri negativne. Ekspert za hrvatske manjine i Iseljeništvo , Ivo Kujundžić ustvrdio je kako u doba globalizacije iseljeništvo u pravom smislu ne postoji:

Svijet je zapravo jedno malo selo, vrlo brzo se dolazi s jednog kraja svijeta na drugi, a komunikacija putem novih tehnologija je gotovo istodobna, iseljeništvo kakvoga poznajemo iz prošlosti, više ne postoji.

“Nakon ove mjere 30% mladih će se zaposliti “

Nakon što je iznijela razne podatke, pomoćnica Dalić stala je u obranu sada već kultnih „1600 kuna ministra Mrsića“. Kako je istaknula, 1600 kuna je mjera za povećanje konkurentnosti mladih prikupljanjem iskustva, a 30% ljudi bi se trebalo zaposliti nakon ove mjere. Prema njezinom mišljenju ova mjera je nadomjestak obrazovnog sustava koji se ne nalazi u najboljem stanju.

Malobrojna publika
(Izvor: osobno vlasništvo)

Od troje studenata koji su bili gosti na okruglom stolu, dvoje ih se izjasnilo kako žele ići vani jer ih Hrvatska birokracija koči, a u inozemstvu im nude bolje plaćene poslove uz puno bolje radne uvjete. U debati koja se razvila nakon početnih izlaganja apsolutno svi prisutni studenti koji su se javili za riječ zalažu se za odlazak u inozemstvu, jer kako je istaknuo jedan od njih, nakon pet godina mukotrpnog rada i truda ne da nema adekvatnog plaćenog posla, već nema posla uopće. Iako je tijekom cijele debate pomoćnica ministra Mrsića bezobraznim upadanjima u riječ pokušala obraniti mjere koje provodi njezin odjel, naišla je na negodovanje malobrojnih studenata.

Problem odlaska mladih je očigledan u Hrvatskoj i činjenica da je iz godine u godinu sve veći. Iako su sudionici sinoćnjeg okruglog stola pokušavali ublažiti problem, nazvavši ga cirkulacijom mozgova, činjenica je kako se radi o običnoj finesi i igri riječi. Hrvatska se danas susreće s ozbiljnim problemom odljeva mozgova i što se  prije, konkretnim mjerama suoči s njim i  prihvati činjenicu da je ovaj problem prisutan već duže vrijeme, otvoriti će se mogućnosti ka njegovom rješavanju, ali i vjera mladih ljudi u vlastitu domovinu.

Ovo nije još jedna priča o Interliberu

Pošto renesansa?

Ovogodišnji Međunarodni sajam knjiga i učila, Interliber, kao i tijekom nekoliko prethodnih godina, donio je veliki broj izlagača s više ili manje pristupačnim cijenama. Moglo se tu zaista svega naći, a stalne gužve govore i kako u Zagrebu (ali i u ostatku Hrvatske) postoji interes za pisanom riječi.

Student Dario Poljak
(Izvor: osobno vlasništvo)

Svrha ovogodišnjeg posjeta Interliberu  bila je u pronalasku neke nove, zanimljive priče. Nabrajanja broja izlagača, ponuda knjiga i broj posjetitelja standardni su pak izvještaji s najvećeg sajma knjiga i učila u državi. Dok šetate „uličicama“ Interlibera, tek nakon nekog vremena shvatite da je priča tu negdje pokraj vas. Dario Poljak, student je muzikologije i trenutno proučava renesansnu i ranobaroknu glazbu, a na ovom štandu ga je  zanimala  literatura o renesansnoj kulturi općenito, odnosno o svim aspektima osim glazbe, za koju, kako kaže već ima literaturu na stranim jezicima. Prema Poljakovim riječima, ako netko istražuje renesansnu kulturu, Shakespeare je nezaobilazna točka, a barem jednu dramu bi trebao pročitati svaki iole obrazovani građanin, a kamoli netko tko proučava renesansu.

Jeftino dam, samo da prodam

Mladog studenta muzikologije šokirala je cijena jednog Shakespeareovog sveska. U prvi trenutak u toj priči ne vidite ništa šokantno, međutim, Dario ističe kako je Matica hrvatska 2008. godine kompletirala čitav Shakespeareov opus u prijevodu na Hrvatski u 4 sveska, što je po njemu bio (i još uvijek je) događaj od iznimne kulturne važnosti. A podatak, odnosno cijena koja pomalo šokira, je taj da se u  knjižarama Shakespeareov prijevod prodaje po cijeni od 700 kuna po svesku, dok je na štandu Matice na Interliberu svaki svezak koštao čak 250 kuna. Iako izuzetno ljubazni, prodavači nisu znali objasniti zašto je to tako, već su nam ustvrdili kako je to uvijek tako na sajmu.

Izlog Matice Hrvatske
(Izvor:osobno vlasništvo)

Dok razgledavate malo po istom štandu relativno lako za oko vam zapnu i neka druga poznata djela iz renesanse. Tako se moglo nabaviti i kompletno prevedeno djelo drugog poznatog renesansnog pisca; Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa mogao se nabaviti po izuzetno povoljnoj cijeni od čak 200 kuna, što je nešto više od 50% niže od redovne cijene, kaže Dario. Zbornik radova o poznatom Dubrovčaninu Nikolu Nalješkoviću, Pučka krv, plemstvo duha, mogao se nabaviti za 20 kuna, a knjiga Vježbanje renesanse koja predstavlja tiskanu verziju predavanja Slobodana Prosperova Novaka iz književnosti na sveučilištu Yale bila je snižena čak 60%.

Kao student muzikologije i osoba kojoj je ova materija vrlo dobro poznata, Dario zna što nam ovakve cijene govore o interesu ljudi za (renesansnom) kulturom:

„Sigurno je da „znanstvenicima“ kojima je ta literatura prvenstveno namijenjena ona nije najpovoljnija po redovnoj cijeni, stoga se količine knjiga u skladištima gomilaju, a pravilo ekonomije jest da je roba koja stoji u skladištu najskuplja roba. Činjenica da među širom javnosti ne postoji značajniji interes za monumentalna i izrazito važna djela renesansne književnosti možda govori i o stupnju obrazovanja u Hrvatskoj – ili barem o kvaliteti, jer se za klasična djela očito se ne mari baš previše. „

Iako nas dosta veliki broj posjetitelja na proteklom sajmu može navesti na zaključak kako u Hrvatskoj vlada veliki interes za pisanom riječi, Darijova priča nam možda sugerira nešto upravo suprotno, a to je da ako i postoji želja za kupovinom knjiga nešto ju koči. Da li je to pak, kako je ovaj student istaknuo, stupanj obrazovanja ili vrlo vjerojatnije ekonomska situacija, to je već neka druga priča, koja zahtijeva puno veće istraživanje.

Sajam informacijskih tehnologija

Ako je suditi po ovogodišnjem sajmu informacijskih tehnologija, primjetno je da je ove godine on bio nešto veći, a paralelno s ponudom i posjeta je bila osjetno bolja. Sajam se održao od 13. do 18. Studenog u 7. Paviljonu Zagrebačkog velesajma. Usporedno s njim održan je i sajam učila i knjiga Interliber, Zimski show, te Sajam glazbe i multimedije s kojim je ove godine dijelio i paviljon. Sajam su organizirali Zagrebački velesajam i Hrvatska akademska i istraživačka mreža – Carnet.

Stručno poslovni dani sajma

Ulaz na sajam
(Izvor: Osobno vlasništvo)

Sajam se sastojao od dvije potpuno drugačije cjeline. U jednoj cjelini je bilo riječ o stručno-poslovnim temama, dok je druga bila više zabavno-edukativnog karaktera na kojoj je svatko mogao pronaći nešto za sebe.
Stručno-poslovni dani Informacijskog sajma održani su obližnjem Kongresnom centru Zagrebačkog velesajma od 15. Do 17. Studenog. Pokraj glavnog izlagača CarNeta, vjerojatno najdomljiviji je bio štand udruge Cisex (Udruga Hrvatskih nezavisnih izvoznika softvera). Svoj štand su osmisli kao koncept u kojemu su članovi udruge imali uvjete jednake onima u uredu, te su ga nazvali Prva Hrvatska Otvorena Tvornica Softvera. Osim što su članovi udruge na ovaj način zainteresiranima pokazali svoje proizvode i usluge, upoznali su posjetitelje i s činjenicom kako brojne domaće tvrtke izvoze softvere po cijelom svijetu. Osim što su izlagači prezentirali svoje proizvode i usluge, u Kongresnoj dvorani su održani i brojni stručni skupovi i radionice.

Edukacija i zabava na jednom mjestu 

Čekanje u redu za isprobavanje novog PES-a 2013
(Izvor:osobno vlasništvo)

Drugi dio sajma informacijskih tehnologija, običnom puku puno zanimljiviji održan je od 13. do 17. Studenog u 7. paviljonu, zajedno sa Sajmom glazbe i multimedije. Ovaj dio sajma ponudio je izložbe nekoliko renomiranih svjetskih proizvođača multimedijskih proizvoda, kao što su Samsung i Playstation, no ostao je dojam kako je sedmi paviljon bio zapravo jedna velika igraonica. Održana su gaming natjecanja i laserski nastupi, a na nekim igračim konzolama su se čak stvarali i redovi za isprobavanje najnovijih proizvoda.

Izložba mobitela od devedesetih do danas
(Izvor:osobno vlasništvo)

Za one koji žele znati više, od najnovijih igračih konzola svakako je bila zanimljivija izložba starih računala i mobilnih uređaja, RETRO INFO. Osim što ste se mogli vratiti u mladost igranjem prvog izdanja popularnog Super Marija bilo je tu svakakvih zanimljivosti iz povijesti multimedije. Tako se moglo vidjeti prva Appleova računala, Sonyeve Walkmane, saznati koji su to bili mobiteli godine posljednjih deset godina u Hrvatskoj, ili pak isprobati računala koja su osamdesetih vrijedila dva milijuna dinara, što je otprilike tada bila vrijednost dva poznata jugića (automobil Yugo 45).

Može se reći kako je ovogodišnji sajam informacijskih tehnologija ponudio uistinu šaroliki program u kojem je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Kongresna dvorana je ponudila sadržaje za one s puno ozbiljnijim, mogli bismo reći poslovnim pristupom informacijskim tehnologijama, dok ste u drugom dijelu sajma, u sedmom paviljonu mogli pronaći nekoliko izvora zabave ili pak kupiti neko novo multimedijsko čudo od tehnologije. Sajam informacijskih tehnologija 2012. godine, palac gore!

Gdje je nestao Zaostrog?

Makarska, grad je to za kojeg zna cijela Hrvatska, no koliko znamo o Makarskoj Rivijeri i svim znamenitostima koje ona skriva? Malo, gotovo ništa. Kao da ne postoji ništa južnije od Tučepa, kao da ne postoji ništa sjevernije od Baške Vode, a postoji, itekako postoji. Svako malo mjesto Makarskog primorja ima svoja još uvijek neistražena blaga.

Zaostrog nakon II.svjetskog rata
(Izvor:obiteljski album)

Bogata povijest dokaz je nekadašnje veličine Zaostroga

Zaostrog, mjesto na gotovo krajnjem jugu Makarske Rivijere, nalazi se točno između Dubrovnika i Splita. Smjestilo se ovo maleno mjesto u vječno zelenoj dolini s prekrasnim šljunčanim plažama, a obronci masivnog Biokova koji gotovo da ulaze u more, čine ga idealnim mjestom za odmor. O njegovoj povijesti napisane su knjige i koliko god znamenitosti istaknemo uvijek ćemo nešto izostaviti. Iako se Zaostrog spominje u pisanim dokumentima s kraja petnaestog stoljeća, život se na ovom prostoru odvijao i u pretpovijesti. Granitni ručni žrvanj iz kamenog doba, nekropole (gomile koje su radili stari Iliri), antički spomenici, srednjovjekovna utvrda Ostrog i naposljetku franjevački samostan Sv. Marije, samo su neke od znamenitosti koje nam potvrđuju povijesna blaga ovog malenog mjesta. Franjevački samostan, star pola milenija, prava je riznica kulturnog i povijesnog blaga, a zajedno s crkvom nalazi se pod državnom zaštitom. U njemu je živio, radio i pokopan je velikan fra Andrija Kačić Miošić.

Samostan u Zaostrogu
(Izvor:osobno vlasništvo)

Franjevci su s godinama stvorili samostansku knjižnicu s više od dvadeset tisuća knjiga, dvadeset četiri inkanabule, te više vrijednih, raritetnih i unikatnih knjiga. U samom samostanu nalazi se muzej s antičkim ostacima, folklornim materijalima, te djelima poznatog akademskog slikara Mladena Veže. Malo ljudi zna da je uistinu ogromna slika posljednje večere iz 1724. godine koja se nalazi u samostanskom muzeju i na kojoj je po prvi puta prikazana pasmina Dalmatinac bila jedan od glavnih dokaza pri dokazivanju autohtonosti pasmine. Isto tako, samostanske zidine čuvaju plašt posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaša. O vrijednosti blaga koja se nalaze u samostanu dovoljno govori činjenica da je prije nekoliko godina provaljeno u muzej iz kojeg su otuđene Vežine slike čija se vrijednost iskazuje u tisućama eura. Sve ove znamenitosti zajedno s brojnim prirodnim ljepotama kao što su duge i prostrane plaže, gotovo netaknuta priroda i čudesan spoj planina i mora glavni su aduti ovog turističkog mjesta. Međutim to su aduti koji mu danas ne znače puno i stoje neiskorišteni. Upravo zbog toga možemo reći kako je Zaostrog nekada bio idealno mjesto za odmor, a danas preživljava na račun stare slave.

Zaostroške ljepote
(Izvor:osobno vlasništvo)

Napušteni hotel, razrovane i prljave ulice odraz su prave slike malenog mjesta

Nekadašnji hotel Morenija zajedno s apartmanskim naseljem u potpunosti je devastiran, nekadašnji auto kamp Jadran ostao je isti kao i prije dvadeset godina i danas ugošćuje samo one koji ne znaju gdje idu. Auto kamp Viter danas radi, no ne kao nekada. Tri auto kampa koja su u prošlosti primala stotine gostiju danas zjape poluprazni. Zaostrog može živjeti kao što je živio i prije, preživio je poplave, potrese i ratove, no čini se kako s vremenom sve više propada i tone u svehrvatskom sivilu. Pravu sliku o današnjem Zaostrogu dobijete kada tamo negdje u jedanaestom mjesecu prošetate njegovim ulicama. Pri prvim koracima ne znate kako biste opisali tu zapuštenost, prazninu ili još gore, raspadanje. Ulice su prepune prljavštine, kao da ih nikada nije dotaknula metla. Dok šetate rivom, uistinu imate dojam da se radi o velikom turističkom potencijalu, ali potencijalu i ništa više. Prizor plaža zatrpanih smećem ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, pa tako ne možete ni zamisliti da će se za šest mjeseci netko tu kupati. Juga i bure na Makarskom primorju  znaju biti orkanske, naspram njihovih udara oluja Sandy koja je nedavno pogodila SAD čini se smiješnom. Protekle dvije godine nevremena su uništila lokalnu lučicu ( porat), slomila brojne borove i stabla, prevrnula brodice, donijela smeće i uništila brojne zidove uz more.  Upravo jedno tako orkansko jugo pogodilo je i plaže Zaostroga prije desetak dana, išćupalo borove i zgužvalo zidove kao da su od papira. Granje slomljenih borova, kamenje i smeće razbacani su na sve strane. Međutim, sve bi se to puno lakše podnijelo kada bi osobe čiji je posao da se brinu o tome redovito radile svoj posao. No to nije slučaj, oni koji primaju plaću kako bi ulice i plaže bile čiste ponašaju se kao da se to njih ne tiče.

Zapuštenost i nemar nad Zaostrogom
(Izvor:osobno vlasništvo)

Gluhi telefon s odgovornim ljudima 

Čini se da ovo maleno mjesto mora na nešto ličiti samo u dva ljetna mjeseca, a malobrojni mještani su sasvim nebitni, kao da im netko poručuje da stoje u kućama jer vani nemaju što raditi. I uistinu, prizori Zaostroga u zimu su strašni i stanovnicima je bolje da stoje u kućama jer ukoliko požele šetati rivom, postoji opasnost da će upasti u rupu, da će se okliznuti, pasti preko kamena ili da će pak  bor pasti po njima. No zašto da onda ti isti stanovnici plaćaju raznorazne komunalije, doprinose i naknade za održavanje? Jedan od malobrojnih stanovnika koji je želio ostati anoniman, istaknuo je kako je situacija iz godine u godinu sve gora, a raznorazni računi čija bi sredstva trebala ići upravo za poboljšanje te situacije bivaju sve veći. Logičkim razmišljanjem dolazimo do zaključka, da ako su stanovnici obavezni platiti svoje račune, onda bi i druga strana trebala biti obavezna ispuniti ono za što su uredno plaćeni. U trenucima pisanja ovog teksta nitko od odgovornih ljudi nije se javio na pozive, a na staromodan način kontaktiranja, poslano pismo, već dugo nema odgovora. Čini se kao da su od ovog nekadašnjeg bisera Makarskog primorja svi digli ruke, barem do predizbornog vremena, koje je sve bliže, možda se tada netko udostoji reći nešto više o ovom nemaru.