Tko sam? Što sam? Vaš sam Spisatelj!

Matej Sunara mladi je splitski student koji je spletom okolnosti nakon završene tri godine studija novinarstva u Zagrebu odlučio otići u Italiju u potrazi za novim životnim izazovima. U Rimu je upisao studij komunikacija pri Salezijansko Papinskom sveučilištu. Sunara je mnogim zagrebačkim studentima ostao u lijepom sjećanju, a posebno se istaknuo svojim veselim duhom i aktivnim humanitarnim djelovanjem. I prije nego što je počeo razgovor preko žice ispalio je kao iz topa: ” Pa ne možeš vjerovat koliko Talijana ne zna za Hrvatsku, ali na spomen nogometnog kluba Hajduk svi eto shvate o kojoj je zemlji riječ”. Zašto je jedan od najuspješnijih studenata novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu odlučio otići iz Hrvatske, jesu li talijanski fakulteti bolji od hrvatskih, što njegova djevojka misli o odlasku s one strane Jadrane? Samo su neka od pitanja na koje ćete pronaći odgovore u velikom razgovoru s mladom nadom hrvatskog novinarstva.

482998_163165610488982_1962495165_n

Matej Sunara

Matej, već si nešto manje od pola godine u Rimu, kako protječu prvi mjeseci tvoje talijanske priče?

Protječu u radnoj atmosferi, ispiti se približavaju i obaveza je sve više. Teško se vratiti u rimsku kolotečinu nakon dvotjednog lampanja po Splitu jer život u Rimu zahtjeva mnogo energije. Za prve mjesece boravka mogu reći samo lijepe stvari, grad je prekrasan, ljudi na fakultetu su dobri i srdačni, sredio sam smještaj i financije i polako počinjem savladavati jezik. Fakultet je poprilično zahtjevan, ali profesori se trude pomoći nama strancima.

Vjerujem kako nije bilo jednostavno otići, s kojim problemima si se do sada sretao?

Lagao bih kad bih rekao da problema nije bilo. Prvi mjesec i pol je bio jako težak. Smještaj mi je bio u jednoj sobici sat vremena udaljen od fakulteta, bez cimera, bez interneta, jezik sam učio više godina prije, ali nisam znao da Talijani zaista tako brzo pričaju. Mislio sam da je to samo na televiziji tako, ali televizija je mila majka za ovo jer uživo pričaju brzo, a još i na dijalektu. Financija u Rimu nikad dosta. Dovoljno je reći podatak da je mjesečni iznos moje stanarine dovoljan za mjesec i pol dana luksuznog života u Zagrebu (novi dom+dva dobra izlaska). Iduća poteškoća je bio sam fakultet jer se sva predavanja i praksa radi na talijanskom. Talijani govore engleski poprilično loše, što je zapravo dobra stvar jer si priseljen govoriti talijanski. Kad sam došao u Italiju pomislio sam ajde barem im je hrana dobra jer su na meniju bili pašta (manistra), sir mozzarella i neko lagano meso, ali moram priznati da me gadno zavaralo jer se meni nije mijenjao do Božića. Proces prilagodbe bi bio mnogo teži da nije bilo mojih Hrvata na faksu koji su me dobro uputili i pomogli mi da stanem na noge. Pronašao sam stan u blizini faksa s još dvojicom Talijana, prve kolokvije sam položio, našao sam honorarni posao kao trener odbojke za cure, jezik sam odlično savladao tako da ne mogu reći da se nisam snašao, ali vjerujte mi mnogo je živaca potrošeno na ovo.

Postoji li neka zanimljiva priča koju bi podijelio s čitateljima?

Jedna od ljepših stvari u Rimu se dogodila u studenome na dan oslobođenja naših generala. Već više godina izlazi hrvatski adresar u Rimu s podacima svih Hrvata koji tu žive i zahvaljujući njemu svi su Hrvati bili obaviješteni da se u 8 nalazimo na Piazza di Spagni u centru i da idemo u feštu. Na početku dana sam bio poprilično tužan što sam van domovine, ali sam te večeri osjetio jačinu i zajedništvo kao nikada do sad. Preko sto Hrvata lampalo je rimskim centrom do ranih jutarnjih sati.  Pjevalo se iz sveg glasa i Talijanima i njihovim policajcima nikako nije bilo jasno što se događa, ali nas to nije interesiralo. Kinezi su mislili da je to uobičajeno u Rimu i da smo mi zaposleni da zabavljamo ljude po ulicama.

Moja visina od 193 centimetra nije poznata na ovim prostorima i u nekim situacijama mi je neugodno kad vidim da ljudi bulje. Na prvu sam mislio da sam nepočešljan ili da mi je „otvorena butiga“, ali njima jednostavno ova visina nije pojmljiva. Jedno dijete u Vatikanu se rasplakalo i sakrilo iza majke kad me ugledalo ispred sebe.

378115_2091315301858_284438122_n

Matej u humanitarnoj akciji za djecu iz doma u Brezovici

Kako si zapravo došao na ideju da otiđeš u Italiju?

Od 14. godine volontiram kao animator po salezijanskim župama, prvo u Splitu, a zatim i u Zagrebu.Velik dio svog života sam ostavio tamo radeći s mladima iz salezijanskih župa, a posljednje tri godine i kao formator-instruktor novih animatora. I tako smo jedne večeri prije godinu i pol sjedili i ispijali pivce moji veliki prijatelji salezijanac don Ivan Šibalić i salezijanski bogoslov Ivan Terze. Razgovarali smo o svemu pa tako i o mom fakultetu. Rekao sam im par stvari koje mi se nisu sviđale na tadašnjem faksu, a njih dvojica su onako ležerno dobacili: “Pa zašto ne odeš u Rim? Na našem salezijanskom sveučilištu postoji studij društvenih komunikacija koji je jako dobar i super bi se snašao.” Avanturističkom duhu kakav je moj nije trebalo dugo vremena da se uhvati posla i počne raspitivati. Malo po malo sve se posložilo i evo me tu u Rimu. Slobodno mogu upotrijebiti onu čudni su putovi Gospodnji jer nikako drugačije ne mogu opisati ovakav rasplet.

Što možeš reći o tvom novom studiju novinarstva?

Način na koji je organiziran fakultet je zaista učinkovit. Facoltà di Scienze della Comunicazione sociale je jedan od od šest fakulteta koje se nalaze na papinskom sveučilištu Università Pontificia Salesiana. Fakulteti stoje u krugu, a u centru je park i mjesto za druženje. U sklopu fakulteta je i velika sveučilišna kapelica, kazalište i jedna od trenutno najmodernijih knjižnica i učionica u Italiji. Sveučilište je organizirano tako da su ujutro u 8 i 45 započinju predavanja koja traju 45 minuta, postoji školsko zvono i veliki odmor kao u srednjoj školi. Od 1 do 3 je pauza za zajednički ručak i kavu, a popodne je praksa. To znači da si cijeli dan na fakultetu. Fakultet društvenih komunikacija mi se jako dopao jer osim novinarstva sadrži i ostale kolegije vezane uz komunikacije poput glazbe, kina i kazališta. Oprema na fakultetu je na visokom nivou. Postoji veliki tv studio, veliki radijski studio s četiri manje sale, tri informatičke učionice s preko 40 računala, veliko kazalište za predstave, a malo za dramske radionice i tako dalje. Ali najbolja stvar odd svega je što fakultet upisuje petnaestak osoba tako da profesori sa svakim rade individualno i svatko na raspolaganju ima dosta opreme i mjesta. Svi se međusobno poznajemo, držimo zajedno i pomažemo si i to je ono što me oduševilo i što mi je mnogo pomoglo. Lijepo je biti na fakultetu gdje nisi samo jedan od mnogih i gdje nisi samo brojka, već te svi zovu imenom. Također papinsko sveučilište zahtjeva i polaganje kolegija iz teologije što mi je dobro došlo jer me te stvari zanimaju i jer će mi koristiti u budućnosti.

Možeš li procijeniti koliko se razlikuje talijanski obrazovni sustav od hrvatskog?

Sustav na papinskom sveučilištu se poprilično razlikuje, ali razgovarajući s prijateljima sa Sapienze i ostalih fakulteta vidim da se situacija i sistem  ne razlikuje mnogo od našeg. No vidljiva je razlika što se tiče infrastrukture i opreme koja se koristi na fakultetima. Školstvo je i ovdje skupo i studenti i nemaju baš neke velike privilegije.

Kakav je općenito život u Italiji? Može li ga se usporediti s onim u Hrvatskoj?

Život u gradu koji ima više stanovnika od cijele Hrvatske je neusporediv sa životom u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu sam mislio da ljudi žive brzo i kaotično, ali ovo trebate vidjeti. Svi  su u priši (žurbi), svi trube, promet u kaosu, pješački prijelazi su samo mrto slovo na papiru. Slikovito rečeno; u Splitu kafići uvijek puni i ljudi sjede na kavi po dva sata, ćakulaju i čitaju novine, u Zagrebu sjednu, ali ne ćakulaju dvi ure i ne čitaju novine, a u Italiji uopće ne sjede nego piju s nogu i još moraš platiti stol ukoliko želiš sjesti.  Ta stvar svim Hrvatima ne može sjesti pa se ljudi čude kad mi sjednemo po sat vremena na kavu. Život u Italiji je jako skup i troškovi su mnogo veći nego li u Hrvtskoj. Što se tiče općenite situacije i u njih je velika kriza, nezaposlenost i ulice su pune beskućnika. Prosvjeduju svi živi, a i politička scena im nije ništa bolja od naše. U Splitu sam naučio izdržati brojne turiste ljeti, ali u Rimu je uvijek ljeto i grad je uvijek krcat turistima iz cijelog svijeta. Mislio sam da sam se u Zagrebu nagledao svega i svačega što u Splitu ne prolazi tako lako, ali sam došavši u Italiju shvatio da je to zapravo ništa naspram ovoga. Odlična stvar je klima i temparatura koja se ne spušta ispod nule i u najveću zimu,  snijeg padne svako 20 godina pa se nadam da će me zaobići. Ali imati mjesto poput Vatikana u susjedstvu briše sve gore navedene probleme.

30987_4853010853918_1669927592_n

Matej u radu na novom faksu

Žališ li što si otišao? Zašto?

Na početku sam žalio jer mi je bilo teško i falila mi je materina kužina, ekipa iz Splita, Sava i ekipa iz Zagreba. Teško je  s ičim usporediti život na Savi i ekipu iz Zagreba s kojom sam proživio zaista lijepe trenutke, ali jednu stvar sam naučio živeći u Zagrebu, a to je da za sreću nije potrebno mnogo i da se moramo naučiti radovati malim stvarima. Život je nepredvidiv i cijelo ljeto sam se borio s idejom otići ili ne otići jer nije bilo lako ostaviti sve lijepe uspomene iz Zagreba. Jedan od velikih problema mi je bio novac kojeg nije bilo jer roditelji nemaju posao, a na poslane mailove za stipendiju odgovora nije bilo.Na kraju ljeta me još zadesila jedna obiteljska tragedija i mislio sam da  za Rim šanse nema i da se vraćam u Zagreb. Nisam znao što ću pa sam jednostavno jednog dana u molitvi rekao: “Bože ti znaš što je najbolje za mene. Neka bude volja tvoja.” Ubrzo sam dobio mail s faksa da školarinu mogu platiti u tijeku godine u više rata. Odobreni su mi besplatni ručkovi u menzi. Kroz par dana su me zvali iz izdavačke kuće Verbum i ponudili mi malu pomoć, Salezijanska provincija se zauzela maksimalno i velikodušno mi pomogla financijski i s privremenim smještajem, a zazvonio je mobitel s pozivom iz poglavarstva grada Splita da su pronašli neka sredstva koja mi mogu pomoći. Pa sad ti ne odi u Rim. Jedino za čime još uvijek žalim je moja djevojka koju sam ostavio s one strane Jadrana, ali brzi su trajekti…

Da li bi nekome od hrvatskih studenata preporučio odlazak u inozemstvo? Zašto?

Svakako da bih im preporučio. Ne radi se samo o kvaliteti studija, već i o velikom životnom iskustvu života u inozemstvu.Kroz neko vrijeme uvidite što valja, a što ne valja u toj zemlji. Pokupite ono što vrijedi i prenesite to iskustvo svojim prijateljima u domovini.

Namjeravaš li ostati u Italiji nakon završenog studija? Kakvi su ti planovi za budućnost?

Prije su me pitali planiraš li se vraćati iz Zagreba u Split, a ja bih im često znao odgovoriti ovisi gdje nađem posao. No primjetio sam da bih naglo promijenio mišljenje i da nikakav posao nije igrao ulogu  kad bih vraćajući se u Split autobusom prošao kroz drugi kliški tunel i kad bi mi srce zaigralo vidjevši najljepši prizor na svitu, Split i okolicu ispred sebe. Iz Rima se kući vraćam brodom i moram vam priznati  da je kad se prođe čiovska punta osjećaj još ljepši i da je Split još ljepši gledajući ga s mora. Mislim da sam dovoljno jasan po pitanju ostanka u Italiji… Ali još je tu jedna bitna stavka uključena. Mislim da bi mi djevojka posidila kad bih joj nakon Zagreba i Rima rekao da se ja ipak ne vraćam u Split.

Što u konačnici poručuješ svojim vršnjacima?

Život je težak i nema osobe koja ne nosi svoj teški križ, ali ako se okružimo prijateljima i ako se međusobno pomognemo on gubi na težini. Ne volim patetiku, ali tužna je stvarnost da nas je život natjerao da mislimo samo na sebe, a ne na svoje bližnje. Gotovo uvijek nakon razgovora s ljudima o životu, problemima i raznim životnim iskustvima u misli mi zaluta jedna izreka našeg pape blaženog Ivana Pavla II. koju sam sto puta ponovio, a ona glasi: “Ne vjerujte ljudima koji nude laka rješenja, velike stvari dolaze uz žrtvu i odricanje!” (Solin, 1998.) Je li slučajnost što ju je izrekao baš u Hrvatskoj?

Ništa drugo za dodati već samo hrabro!

Comments on: "Studiranje s one strane Jadrana" (13)

  1. Hahahaha umro sam na ovo ‘otvorena butiga’! Želio bih reći da osobno poznajem Mateja, kao i njegovu mater i ćaću te odgovorno tvrdim da se radi o jednom krasnom momku, katoliku, vjernom bilom tiću i kerumovu pulenu, ali ajde na to ćemo mu zažmiriti🙂 Budi mi dobar, vidimo se uskoro!🙂

  2. Matej Sunara said:

    lipo si ovo ukomponirao dragi kolega! Hvala ti što si svoj zadnji post posvetio meni😉 rispekt

  3. Matej Sunara said:

    lipo si ovo ukomponirao dragi kolega! Hvala ti što si svoj zadnji post posvetio meni rispekt

  4. Tako inspirativno, bravo kolega! Mateju također svaka čast! Uvijek sam imala dojam da je za studiranje u inozemstvu potrebna pozamašna novčana svota. Matej je to i potvrdio, ali ako imaš volju snaći ćeš se i sve će se riješiti. Sviđa mi se Matejev pristup problemima, od kojih ne bježi i kako nalazi snagu u vjeri. Uvjerena sam da ću jednog dana opet čuti za Mateja Sunaru, i onda ću se sjetiti ovog posta.

  5. inesjurkovic said:

    Za ovakav potez potrebna je hrabrost ili ludost, a Matej je dokazao da ima nešto od toga, samo je pitanje što?😀
    Drago mi je da mu se sve poklopilo kako je trebalo, ali to se ne bi dogodilo da on nije svojim ranijim trudom sve to zaslužio, pa i više. Iz sebičnih razloga bi voljela da Matej završi u Zagrebu, ali sigurna sam da će on uspjeti u životu, gdje god bio.

    ”Poslao mi je sliku, piše da se još uvijek bavi pisanjem i da je istinski sretan. Odgovorila sam mu “Drži se čvrsto mali, svijet je lud.“ …

  6. Hvala Zvone za ovaj intervju, saznala sam sve, više od ijednok skajp razgovora do sad:😛 Svi se slažemo da je naš Sunara ovo skroz zaslužio, nek nam samo ostane isti.🙂

  7. Mogu samo reći da je Zagreb izgubio jednog dobrog Dalmatinca.😛 Vrlo hrabar i velik Matejev korak su rezultirali odličnim postom i još boljim intervjuom. Službeno mogu reći da je od svih postova koje sam pročitala na blogovima, ovaj najbolji!🙂 Keep up the good work!

  8. Baš me razveselio ovaj post, totalno isijava iz njega ono Sunijevsko, što smo svi zavoljeli. Kolega, fališ mi na našoj studentskoj televiziji. Nijedan voditeljski par se tako dobro ne kuži kao mi, zagrebačko – splitski tandem.😉 Umrla sam od smijeha na ovo da se dijete prestrašilo Sunija i sakrilo iza mame, hahah!😀

  9. Prije svega, svaka čast Mateju na hrabrosti, volji i upornosti!
    Druga stvar, nažalost dovoljno je otvoriti facebook stranicu Vlade RH da se vidi koliko je (mladih) ljudi nezadovoljno životom ovdje i/ili jednostavno žele promjenu znajući da je negdje drugdje bolje… Ili ih je sustav prilično oštetio. Meni je, primjerice, zasad dobro, nije da me život mazio, ali snalazim se uz posao i faks. No svejedno želim dogodine na Erasmus međunarodnu razmjenu studenata, šteta je u ovakvoj mladosti ne iskoristiti maksimum prilika koje nam se nude i vrijeme koje koliko-toliko imamo na raspolaganju. Toga će puno manje biti kad završimo fakultet i (daj Bože) zaposlimo se.
    Zato to svima preporučujem, a tebi Zvone svaka čast na odličnom tekstu!

  10. Bravo za Sunaru🙂
    Vidim da mu je zabavno i da uživa pa neka samo nastavi tako!
    Malo mi je žao što ga nema jer je bilo jako zabavno raditi sa njim dok smo bili u Akademskoj četvrti.
    Nadam se da će nam, kada dođe u RH, ispričati još sočnih detalja iz daleke zemlje🙂

  11. Sjajan intervju…
    ko bi reka da ovaj momak studira sa mnom🙂
    Matej – thumbs up!!
    ci vediamo domani

  12. ❤ za Sunaru! Svima fali, a moram priznat i da se davno nismo čuli preko skajpa, tako da bi mogli večeras imat neki skajp dejt!🙂 Sve što ste rekli u komentarima i Zvone u postu stoji.. on je stvarno jedan od milijun i znam da će postići puno. Takve ljude kao što je on ne srećemo često, uvijek je voljan pomoći i apsolutno nikad mu ništa nije teško. Da smo znale Ines i ja,da će otići, progledale bi mu kroz prste sve one zezancije na našu štetu. Al ne i Zvoni😛 Uglavnom, Sunara, dođi brzo! Fališ nam! :*

  13. Fali nam Sune na fakultetu i to mnogo! Takav covjek se rijetko radja:) Drago mi je da si se snasao s novim ljudima s one strane Jadrana. Tvoja te strana uvijek ceka i nekad je tesko kad nisi u domovini (meni je tako bilo 19 godina), ali sve dodje na svoje. Znas sto si, znas tko si i ostani tko si🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: