Studiranje s one strane Jadrana

Matej Sunara mladi je splitski student koji je spletom okolnosti nakon završene tri godine studija novinarstva u Zagrebu odlučio otići u Italiju u potrazi za novim životnim izazovima. U Rimu je upisao studij komunikacija pri Salezijansko Papinskom sveučilištu. Sunara je mnogim zagrebačkim studentima ostao u lijepom sjećanju, a posebno se istaknuo svojim veselim duhom i aktivnim humanitarnim djelovanjem. I prije nego što je počeo razgovor preko žice ispalio je kao iz topa: ” Pa ne možeš vjerovat koliko Talijana ne zna za Hrvatsku, ali na spomen nogometnog kluba Hajduk svi eto shvate o kojoj je zemlji riječ”. Zašto je jedan od najuspješnijih studenata novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu odlučio otići iz Hrvatske, jesu li talijanski fakulteti bolji od hrvatskih, što njegova djevojka misli o odlasku s one strane Jadrane? Samo su neka od pitanja na koje ćete pronaći odgovore u velikom razgovoru s mladom nadom hrvatskog novinarstva.

Matej Sunara

Matej, već si nešto manje od pola godine u Rimu, kako protječu prvi mjeseci tvoje talijanske priče?

Protječu u radnoj atmosferi, ispiti se približavaju i obaveza je sve više. Teško se vratiti u rimsku kolotečinu nakon dvotjednog lampanja po Splitu jer život u Rimu zahtjeva mnogo energije. Za prve mjesece boravka mogu reći samo lijepe stvari, grad je prekrasan, ljudi na fakultetu su dobri i srdačni, sredio sam smještaj i financije i polako počinjem savladavati jezik. Fakultet je poprilično zahtjevan, ali profesori se trude pomoći nama strancima.

Vjerujem kako nije bilo jednostavno otići, s kojim problemima si se do sada sretao?

Lagao bih kad bih rekao da problema nije bilo. Prvi mjesec i pol je bio jako težak. Smještaj mi je bio u jednoj sobici sat vremena udaljen od fakulteta, bez cimera, bez interneta, jezik sam učio više godina prije, ali nisam znao da Talijani zaista tako brzo pričaju. Mislio sam da je to samo na televiziji tako, ali televizija je mila majka za ovo jer uživo pričaju brzo, a još i na dijalektu. Financija u Rimu nikad dosta. Dovoljno je reći podatak da je mjesečni iznos moje stanarine dovoljan za mjesec i pol dana luksuznog života u Zagrebu (novi dom+dva dobra izlaska). Iduća poteškoća je bio sam fakultet jer se sva predavanja i praksa radi na talijanskom. Talijani govore engleski poprilično loše, što je zapravo dobra stvar jer si priseljen govoriti talijanski. Kad sam došao u Italiju pomislio sam ajde barem im je hrana dobra jer su na meniju bili pašta (manistra), sir mozzarella i neko lagano meso, ali moram priznati da me gadno zavaralo jer se meni nije mijenjao do Božića. Proces prilagodbe bi bio mnogo teži da nije bilo mojih Hrvata na faksu koji su me dobro uputili i pomogli mi da stanem na noge. Pronašao sam stan u blizini faksa s još dvojicom Talijana, prve kolokvije sam položio, našao sam honorarni posao kao trener odbojke za cure, jezik sam odlično savladao tako da ne mogu reći da se nisam snašao, ali vjerujte mi mnogo je živaca potrošeno na ovo.

Postoji li neka zanimljiva priča koju bi podijelio s čitateljima?

Jedna od ljepših stvari u Rimu se dogodila u studenome na dan oslobođenja naših generala. Već više godina izlazi hrvatski adresar u Rimu s podacima svih Hrvata koji tu žive i zahvaljujući njemu svi su Hrvati bili obaviješteni da se u 8 nalazimo na Piazza di Spagni u centru i da idemo u feštu. Na početku dana sam bio poprilično tužan što sam van domovine, ali sam te večeri osjetio jačinu i zajedništvo kao nikada do sad. Preko sto Hrvata lampalo je rimskim centrom do ranih jutarnjih sati.  Pjevalo se iz sveg glasa i Talijanima i njihovim policajcima nikako nije bilo jasno što se događa, ali nas to nije interesiralo. Kinezi su mislili da je to uobičajeno u Rimu i da smo mi zaposleni da zabavljamo ljude po ulicama.

Moja visina od 193 centimetra nije poznata na ovim prostorima i u nekim situacijama mi je neugodno kad vidim da ljudi bulje. Na prvu sam mislio da sam nepočešljan ili da mi je „otvorena butiga“, ali njima jednostavno ova visina nije pojmljiva. Jedno dijete u Vatikanu se rasplakalo i sakrilo iza majke kad me ugledalo ispred sebe.

Matej u humanitarnoj akciji za djecu iz doma u Brezovici

Kako si zapravo došao na ideju da otiđeš u Italiju?

Od 14. godine volontiram kao animator po salezijanskim župama, prvo u Splitu, a zatim i u Zagrebu.Velik dio svog života sam ostavio tamo radeći s mladima iz salezijanskih župa, a posljednje tri godine i kao formator-instruktor novih animatora. I tako smo jedne večeri prije godinu i pol sjedili i ispijali pivce moji veliki prijatelji salezijanac don Ivan Šibalić i salezijanski bogoslov Ivan Terze. Razgovarali smo o svemu pa tako i o mom fakultetu. Rekao sam im par stvari koje mi se nisu sviđale na tadašnjem faksu, a njih dvojica su onako ležerno dobacili: “Pa zašto ne odeš u Rim? Na našem salezijanskom sveučilištu postoji studij društvenih komunikacija koji je jako dobar i super bi se snašao.” Avanturističkom duhu kakav je moj nije trebalo dugo vremena da se uhvati posla i počne raspitivati. Malo po malo sve se posložilo i evo me tu u Rimu. Slobodno mogu upotrijebiti onu čudni su putovi Gospodnji jer nikako drugačije ne mogu opisati ovakav rasplet.

Što možeš reći o tvom novom studiju novinarstva?

Način na koji je organiziran fakultet je zaista učinkovit. Facoltà di Scienze della Comunicazione sociale je jedan od od šest fakulteta koje se nalaze na papinskom sveučilištu Università Pontificia Salesiana. Fakulteti stoje u krugu, a u centru je park i mjesto za druženje. U sklopu fakulteta je i velika sveučilišna kapelica, kazalište i jedna od trenutno najmodernijih knjižnica i učionica u Italiji. Sveučilište je organizirano tako da su ujutro u 8 i 45 započinju predavanja koja traju 45 minuta, postoji školsko zvono i veliki odmor kao u srednjoj školi. Od 1 do 3 je pauza za zajednički ručak i kavu, a popodne je praksa. To znači da si cijeli dan na fakultetu. Fakultet društvenih komunikacija mi se jako dopao jer osim novinarstva sadrži i ostale kolegije vezane uz komunikacije poput glazbe, kina i kazališta. Oprema na fakultetu je na visokom nivou. Postoji veliki tv studio, veliki radijski studio s četiri manje sale, tri informatičke učionice s preko 40 računala, veliko kazalište za predstave, a malo za dramske radionice i tako dalje. Ali najbolja stvar odd svega je što fakultet upisuje petnaestak osoba tako da profesori sa svakim rade individualno i svatko na raspolaganju ima dosta opreme i mjesta. Svi se međusobno poznajemo, držimo zajedno i pomažemo si i to je ono što me oduševilo i što mi je mnogo pomoglo. Lijepo je biti na fakultetu gdje nisi samo jedan od mnogih i gdje nisi samo brojka, već te svi zovu imenom. Također papinsko sveučilište zahtjeva i polaganje kolegija iz teologije što mi je dobro došlo jer me te stvari zanimaju i jer će mi koristiti u budućnosti.

Možeš li procijeniti koliko se razlikuje talijanski obrazovni sustav od hrvatskog?

Sustav na papinskom sveučilištu se poprilično razlikuje, ali razgovarajući s prijateljima sa Sapienze i ostalih fakulteta vidim da se situacija i sistem  ne razlikuje mnogo od našeg. No vidljiva je razlika što se tiče infrastrukture i opreme koja se koristi na fakultetima. Školstvo je i ovdje skupo i studenti i nemaju baš neke velike privilegije.

Kakav je općenito život u Italiji? Može li ga se usporediti s onim u Hrvatskoj?

Život u gradu koji ima više stanovnika od cijele Hrvatske je neusporediv sa životom u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu sam mislio da ljudi žive brzo i kaotično, ali ovo trebate vidjeti. Svi  su u priši (žurbi), svi trube, promet u kaosu, pješački prijelazi su samo mrto slovo na papiru. Slikovito rečeno; u Splitu kafići uvijek puni i ljudi sjede na kavi po dva sata, ćakulaju i čitaju novine, u Zagrebu sjednu, ali ne ćakulaju dvi ure i ne čitaju novine, a u Italiji uopće ne sjede nego piju s nogu i još moraš platiti stol ukoliko želiš sjesti.  Ta stvar svim Hrvatima ne može sjesti pa se ljudi čude kad mi sjednemo po sat vremena na kavu. Život u Italiji je jako skup i troškovi su mnogo veći nego li u Hrvtskoj. Što se tiče općenite situacije i u njih je velika kriza, nezaposlenost i ulice su pune beskućnika. Prosvjeduju svi živi, a i politička scena im nije ništa bolja od naše. U Splitu sam naučio izdržati brojne turiste ljeti, ali u Rimu je uvijek ljeto i grad je uvijek krcat turistima iz cijelog svijeta. Mislio sam da sam se u Zagrebu nagledao svega i svačega što u Splitu ne prolazi tako lako, ali sam došavši u Italiju shvatio da je to zapravo ništa naspram ovoga. Odlična stvar je klima i temparatura koja se ne spušta ispod nule i u najveću zimu,  snijeg padne svako 20 godina pa se nadam da će me zaobići. Ali imati mjesto poput Vatikana u susjedstvu briše sve gore navedene probleme.

Matej u radu na novom faksu

Žališ li što si otišao? Zašto?

Na početku sam žalio jer mi je bilo teško i falila mi je materina kužina, ekipa iz Splita, Sava i ekipa iz Zagreba. Teško je  s ičim usporediti život na Savi i ekipu iz Zagreba s kojom sam proživio zaista lijepe trenutke, ali jednu stvar sam naučio živeći u Zagrebu, a to je da za sreću nije potrebno mnogo i da se moramo naučiti radovati malim stvarima. Život je nepredvidiv i cijelo ljeto sam se borio s idejom otići ili ne otići jer nije bilo lako ostaviti sve lijepe uspomene iz Zagreba. Jedan od velikih problema mi je bio novac kojeg nije bilo jer roditelji nemaju posao, a na poslane mailove za stipendiju odgovora nije bilo.Na kraju ljeta me još zadesila jedna obiteljska tragedija i mislio sam da  za Rim šanse nema i da se vraćam u Zagreb. Nisam znao što ću pa sam jednostavno jednog dana u molitvi rekao: “Bože ti znaš što je najbolje za mene. Neka bude volja tvoja.” Ubrzo sam dobio mail s faksa da školarinu mogu platiti u tijeku godine u više rata. Odobreni su mi besplatni ručkovi u menzi. Kroz par dana su me zvali iz izdavačke kuće Verbum i ponudili mi malu pomoć, Salezijanska provincija se zauzela maksimalno i velikodušno mi pomogla financijski i s privremenim smještajem, a zazvonio je mobitel s pozivom iz poglavarstva grada Splita da su pronašli neka sredstva koja mi mogu pomoći. Pa sad ti ne odi u Rim. Jedino za čime još uvijek žalim je moja djevojka koju sam ostavio s one strane Jadrana, ali brzi su trajekti…

Da li bi nekome od hrvatskih studenata preporučio odlazak u inozemstvo? Zašto?

Svakako da bih im preporučio. Ne radi se samo o kvaliteti studija, već i o velikom životnom iskustvu života u inozemstvu.Kroz neko vrijeme uvidite što valja, a što ne valja u toj zemlji. Pokupite ono što vrijedi i prenesite to iskustvo svojim prijateljima u domovini.

Namjeravaš li ostati u Italiji nakon završenog studija? Kakvi su ti planovi za budućnost?

Prije su me pitali planiraš li se vraćati iz Zagreba u Split, a ja bih im često znao odgovoriti ovisi gdje nađem posao. No primjetio sam da bih naglo promijenio mišljenje i da nikakav posao nije igrao ulogu  kad bih vraćajući se u Split autobusom prošao kroz drugi kliški tunel i kad bi mi srce zaigralo vidjevši najljepši prizor na svitu, Split i okolicu ispred sebe. Iz Rima se kući vraćam brodom i moram vam priznati  da je kad se prođe čiovska punta osjećaj još ljepši i da je Split još ljepši gledajući ga s mora. Mislim da sam dovoljno jasan po pitanju ostanka u Italiji… Ali još je tu jedna bitna stavka uključena. Mislim da bi mi djevojka posidila kad bih joj nakon Zagreba i Rima rekao da se ja ipak ne vraćam u Split.

Što u konačnici poručuješ svojim vršnjacima?

Život je težak i nema osobe koja ne nosi svoj teški križ, ali ako se okružimo prijateljima i ako se međusobno pomognemo on gubi na težini. Ne volim patetiku, ali tužna je stvarnost da nas je život natjerao da mislimo samo na sebe, a ne na svoje bližnje. Gotovo uvijek nakon razgovora s ljudima o životu, problemima i raznim životnim iskustvima u misli mi zaluta jedna izreka našeg pape blaženog Ivana Pavla II. koju sam sto puta ponovio, a ona glasi: “Ne vjerujte ljudima koji nude laka rješenja, velike stvari dolaze uz žrtvu i odricanje!” (Solin, 1998.) Je li slučajnost što ju je izrekao baš u Hrvatskoj?

Ništa drugo za dodati već samo hrabro!

Gdje je nestao Zaostrog?

Makarska, grad je to za kojeg zna cijela Hrvatska, no koliko znamo o Makarskoj Rivijeri i svim znamenitostima koje ona skriva? Malo, gotovo ništa. Kao da ne postoji ništa južnije od Tučepa, kao da ne postoji ništa sjevernije od Baške Vode, a postoji, itekako postoji. Svako malo mjesto Makarskog primorja ima svoja još uvijek neistražena blaga.

Zaostrog nakon II.svjetskog rata
(Izvor:obiteljski album)

Bogata povijest dokaz je nekadašnje veličine Zaostroga

Zaostrog, mjesto na gotovo krajnjem jugu Makarske Rivijere, nalazi se točno između Dubrovnika i Splita. Smjestilo se ovo maleno mjesto u vječno zelenoj dolini s prekrasnim šljunčanim plažama, a obronci masivnog Biokova koji gotovo da ulaze u more, čine ga idealnim mjestom za odmor. O njegovoj povijesti napisane su knjige i koliko god znamenitosti istaknemo uvijek ćemo nešto izostaviti. Iako se Zaostrog spominje u pisanim dokumentima s kraja petnaestog stoljeća, život se na ovom prostoru odvijao i u pretpovijesti. Granitni ručni žrvanj iz kamenog doba, nekropole (gomile koje su radili stari Iliri), antički spomenici, srednjovjekovna utvrda Ostrog i naposljetku franjevački samostan Sv. Marije, samo su neke od znamenitosti koje nam potvrđuju povijesna blaga ovog malenog mjesta. Franjevački samostan, star pola milenija, prava je riznica kulturnog i povijesnog blaga, a zajedno s crkvom nalazi se pod državnom zaštitom. U njemu je živio, radio i pokopan je velikan fra Andrija Kačić Miošić.

Samostan u Zaostrogu
(Izvor:osobno vlasništvo)

Franjevci su s godinama stvorili samostansku knjižnicu s više od dvadeset tisuća knjiga, dvadeset četiri inkanabule, te više vrijednih, raritetnih i unikatnih knjiga. U samom samostanu nalazi se muzej s antičkim ostacima, folklornim materijalima, te djelima poznatog akademskog slikara Mladena Veže. Malo ljudi zna da je uistinu ogromna slika posljednje večere iz 1724. godine koja se nalazi u samostanskom muzeju i na kojoj je po prvi puta prikazana pasmina Dalmatinac bila jedan od glavnih dokaza pri dokazivanju autohtonosti pasmine. Isto tako, samostanske zidine čuvaju plašt posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaša. O vrijednosti blaga koja se nalaze u samostanu dovoljno govori činjenica da je prije nekoliko godina provaljeno u muzej iz kojeg su otuđene Vežine slike čija se vrijednost iskazuje u tisućama eura. Sve ove znamenitosti zajedno s brojnim prirodnim ljepotama kao što su duge i prostrane plaže, gotovo netaknuta priroda i čudesan spoj planina i mora glavni su aduti ovog turističkog mjesta. Međutim to su aduti koji mu danas ne znače puno i stoje neiskorišteni. Upravo zbog toga možemo reći kako je Zaostrog nekada bio idealno mjesto za odmor, a danas preživljava na račun stare slave.

Zaostroške ljepote
(Izvor:osobno vlasništvo)

Napušteni hotel, razrovane i prljave ulice odraz su prave slike malenog mjesta

Nekadašnji hotel Morenija zajedno s apartmanskim naseljem u potpunosti je devastiran, nekadašnji auto kamp Jadran ostao je isti kao i prije dvadeset godina i danas ugošćuje samo one koji ne znaju gdje idu. Auto kamp Viter danas radi, no ne kao nekada. Tri auto kampa koja su u prošlosti primala stotine gostiju danas zjape poluprazni. Zaostrog može živjeti kao što je živio i prije, preživio je poplave, potrese i ratove, no čini se kako s vremenom sve više propada i tone u svehrvatskom sivilu. Pravu sliku o današnjem Zaostrogu dobijete kada tamo negdje u jedanaestom mjesecu prošetate njegovim ulicama. Pri prvim koracima ne znate kako biste opisali tu zapuštenost, prazninu ili još gore, raspadanje. Ulice su prepune prljavštine, kao da ih nikada nije dotaknula metla. Dok šetate rivom, uistinu imate dojam da se radi o velikom turističkom potencijalu, ali potencijalu i ništa više. Prizor plaža zatrpanih smećem ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, pa tako ne možete ni zamisliti da će se za šest mjeseci netko tu kupati. Juga i bure na Makarskom primorju  znaju biti orkanske, naspram njihovih udara oluja Sandy koja je nedavno pogodila SAD čini se smiješnom. Protekle dvije godine nevremena su uništila lokalnu lučicu ( porat), slomila brojne borove i stabla, prevrnula brodice, donijela smeće i uništila brojne zidove uz more.  Upravo jedno tako orkansko jugo pogodilo je i plaže Zaostroga prije desetak dana, išćupalo borove i zgužvalo zidove kao da su od papira. Granje slomljenih borova, kamenje i smeće razbacani su na sve strane. Međutim, sve bi se to puno lakše podnijelo kada bi osobe čiji je posao da se brinu o tome redovito radile svoj posao. No to nije slučaj, oni koji primaju plaću kako bi ulice i plaže bile čiste ponašaju se kao da se to njih ne tiče.

Zapuštenost i nemar nad Zaostrogom
(Izvor:osobno vlasništvo)

Gluhi telefon s odgovornim ljudima 

Čini se da ovo maleno mjesto mora na nešto ličiti samo u dva ljetna mjeseca, a malobrojni mještani su sasvim nebitni, kao da im netko poručuje da stoje u kućama jer vani nemaju što raditi. I uistinu, prizori Zaostroga u zimu su strašni i stanovnicima je bolje da stoje u kućama jer ukoliko požele šetati rivom, postoji opasnost da će upasti u rupu, da će se okliznuti, pasti preko kamena ili da će pak  bor pasti po njima. No zašto da onda ti isti stanovnici plaćaju raznorazne komunalije, doprinose i naknade za održavanje? Jedan od malobrojnih stanovnika koji je želio ostati anoniman, istaknuo je kako je situacija iz godine u godinu sve gora, a raznorazni računi čija bi sredstva trebala ići upravo za poboljšanje te situacije bivaju sve veći. Logičkim razmišljanjem dolazimo do zaključka, da ako su stanovnici obavezni platiti svoje račune, onda bi i druga strana trebala biti obavezna ispuniti ono za što su uredno plaćeni. U trenucima pisanja ovog teksta nitko od odgovornih ljudi nije se javio na pozive, a na staromodan način kontaktiranja, poslano pismo, već dugo nema odgovora. Čini se kao da su od ovog nekadašnjeg bisera Makarskog primorja svi digli ruke, barem do predizbornog vremena, koje je sve bliže, možda se tada netko udostoji reći nešto više o ovom nemaru.